• 1.  Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu odgojno-obrazovnih programa o ljudskoj spolnosti za djecu i mlade ?

Smatram da bi cilj odgojno-obrazovnih programa o ljudskoj spolnosti za djecu i mlade trebao biti cjelovit spolni odgoj , što prije svega znači: osposobljavanje, tj. pružanje orijentacije za promišljanje vlastite tjelesnosti i spolnosti, te za odgovorno ponašanje u stvarima koje se tiču spolnosti. To, pak, podrazumijeva i potpuno (iscrpno i kontekstualno) informiranje i suptilno (nenametljivo, ali učinkovito) educiranje .

Sintagma »cjelovit spolni odgoj« često se koristi u domaćim raspravama o spolnom odgoju, ali se također često koristi u reduciranom obliku, ili kao fraza ispražnjena od sadržaja, ili pak ideološki. Nasuprot tome treba reći, kao prvo, da je cjelovit spolni odgoj neostvariv ukoliko se tretira samo kao jedna od tema u nastavi nekog drugog nastavnog predmeta, bilo da se radi o nastavi biologije, zdravstvenog odgoja ili nečeg trećeg. Kao drugo, cjelovit spolni odgoj nije moguće ostvariti ukoliko se toj problematici pristupa iz neke partikularne ili redukcionističke perspektive, npr. čisto kršćansko-katolički ili čisto biologistički. Konkretnije, a s obzirom na dosad iskristalizirane pristupe spolnom odgoju kod nas, moglo bi se reći da su katolički inspirirani kritičari tzv. liberalnog pristupa spolnom odgoju dijelom u pravu kad ističu kako se spolni odgoj ne bi smio svesti samo na informiranje mladih o sredstvima zaštite od spolnih bolesti i trudnoće, ali su također (i mnogo više) u pravu protivnici tog konzervativnog pristupa spolnom odgoju, koji smatraju da je danas i apsurdno i opasno tumačiti djeci i mladima spolnost samo kao nus-pojavu »duhovne ljubavi« i braka.

Poučavanje o spolnosti mora uključivati kako biološke, psihološke i antropološke danosti tako i društveni kontekst u kojemu pitanja vezana uz spolnost uopće dolaze na dnevni red, u čemu je neizostavna deskriptivna i normativna pomoć sociologije i etike. No »poučavanje« ovdje ne bi smjelo značiti frontalni pristup, puko predavanje određenih »nastavnih jedinica« i »nastavnih sadržaja«, te indoktrinaciju, nego bi – čak i više nego u drugim nastavnim predmetima – trebalo biti interdisciplinarno i interaktivno, odgovarati na izazove, konkretna pitanja i probleme s kojima se djeca i mladi svakodnevno susreću, odnosno ne zatvarati oči pred zbiljom i biti primjereno današnjem shvaćanju spolnosti i današnjem spolnom ponašanju.

Svaki odgojno-obrazovni program o ljudskoj spolnosti trebao bi polaziti od tih pretpostavki, kako ne bi postao još jedan predmet među inima, bez stvarnoga učinka na one koji su njime »zahvaćeni«. Ukratko, za procjenu odgojno-obrazovnih programa o ljudskoj spolnosti za djecu i mlade smatram važnim i sadržajne i metodičke kriterije , što znači da bi oni trebali jednako zadovoljavati i zahtjeve strukâ koje u spolnom odgoju imaju što reći, kao i interese i probleme djece i mladih, tj. onih kojima su programi namijenjeni. Također, takav integralni i integrativni pristup problematici ljudske spolnosti trebao bi otvarati prostor i za uključivanje, odnosno prikaz, interpretaciju i valorizaciju različitih partikularnih (npr. religioznih) pristupa spolnosti, ali ni u kojem slučaju ne bi smio biti pod njihovim utjecajem.

• 2.  Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH ?

Javna politika vezana uz reproduktivno i seksualno zdravlje, te za prava djece i mladih u našem odgojno-obrazovnom sustavu, trebala bi biti utemeljena na kriterijima i smjernicama poput onih gorenavedenih. No, i prije toga, javna politika u tom području trebala bi biti utemeljena na nekim (čak i »bilo kakvim«) kriterijima i smjernicama, odnosno trebala bi biti utemeljena . Drugim riječima, ona ne bi smjela biti improvizirana i provođena stihijski, od slučaja do slučaja, bez čvrsto utvrđenih osnova i jasno definiranih ciljeva, te razrađenih strategija. Ne bi se smjelo pribjegavati ad hoc rješenjima, te kalkulantskom i politikantskom ekvilibriranju između »jednih« i »drugih« (tko god oni bili), nego bi se ovom problemu trebalo pristupiti kao važnom problemu, imajući u vidu prije svega one kojima su programi o spolnosti namijenjeni. No, to je tek pretpostavka prihvatljive javne politike u ovom području (uostalom, kao i u svakom drugom području)., što znači da treba uspostaviti daljnje kriterije i djelovati u skladu s njima.

Javna politika trebala bi, u sadržajnom smislu, biti utemeljena, prije svega, na najnovijim i ovjerenim spoznajama i stavovima struke, odnosno stručnjaka i institucija koje se bave ovom problematikom. Pritom se može navesti (ali popis, razumljivo, nije konačan): biologiju, medicinu sa javnim zdravstvom, pedagogiju, sociologiju, filozofiju s etikom i bioetikom, rodne studije... Značajan doprinos, u istome smislu, mogu dati i nevladine organizacije koje se tom problematikom intenzivno i kompetentno bave, što uključuje kako teorijski rad tako i »rad na terenu«. Nadalje, javna politika ne bi smjela biti pod utjecajem pojedinih socijalnih skupina i institucija, što se – u našem konkretnom slučaju – ponajprije odnosi na religijske zajednice, a posebno na Katoličku crkvu. Koliko god to kod nas izgledalo radikalnim, ne radi se o pretjeranom zahtjevu, budući da su državna tijela nadležna za javnu politiku u ovom području obvezana već i Ustavom na sekularni, a ne religijski pristup. Također, javna politika reproduktivnog i seksualnog zdravlja, te prava djece i mladih u obrazovnom sustavu RH trebala bi biti usklađena sa postojećim zakonodavstvom vezanim uz reprodukciju, zdravlje, prava djece, ravnopravnost spolova itd., kao i sa međunarodnim konvencijama i smjernicama u tim područjima.

Posebnu pažnju valja posvetiti proceduralnim pitanjima u kojima je do sada vladala prilična zbrka i netransparentnost. Pritom mislim, među ostalim, na osnivanje i rad stručnih/radnih tijela, koncipiranje i provedbu javne rasprave, te način donošenja relevantnih odluka.

Odgovor na pitanje u kojoj mjeri javna politika uvažava sve ove zahtjeve i uspijeva odgovoriti na njih, te ih na zadovoljavajući način provesti – ujedno je odgovor na pitanje o ključnim kriterijima za procjenu javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH.

• 3.  Molimo Vas za Vašu stručnu procjenu kvalitete nastavnih sadržaja predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD, iz perspektive Vašeg specifičnog područja ekspertize .

Iako je u formalnom smislu spomenuti modul sustavno i precizno razrađen, smatram ga neprihvatljivim iz nekoliko sadržajnih razloga. Budući da u odgovorima na druga pitanja nešto opširnije govorim o tome, ovdje navodim samo kratko da GROZD-ov pristup nije primjeren niti iz perspektive ljudskih i dječjih prava, niti iz perspektive zahtjeva za rodnom ravnopravnošću, niti je u skladu sa (znanstveno utemeljenim) spoznajama o kulturnim i društvenim aspektima ljudske spolnosti.

Ukoliko je pravo na potpuno informiranje i educiranje u skladu sa znanstveno utvrđenim činjenicama i stavovima jedno od važnih ljudskih (i dječjih) prava, onda se GROZD-ov pristup – koji često između dogme jedne religije i općeprihvaćenih, znanstveno utemeljenih stavova bira ono prvo – u velikoj mjeri suprotstavlja tom pravu. Uz to, protivno stavovima koje promoviraju ne samo prirodoznanstvene i društveno-humanističko-znanstvene struke, nego i zakonodavstva, ovaj pristup doprinosi stigmatiziranju »drugačijih« kao »nenormalnih«, što se odnosi kako na homoseksualne osobe, tako i na osobe koje ne žive u »tipičnim« (tj. »normalnim« i »prihvatljivim«) obiteljskim zajednicama (jednoroditeljske obitelji), a to je u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima. Pitanja spolne aktivnosti, masturbacije, kontracepcije, pobačaja itd. također su obrađena u skladu sa stavovima Katoličke crkve, što je ponegdje u suprotnosti samo sa znanstveno-stručnim stavovima, a ponegdje i s njima i sa zakonskim normama.

Sve u svemu, GROZD-ov pristup ljudskoj spolnosti počiva ne samo na partikularnom nego i na zastarjelom shvaćanju spolnosti, čime se ne implicira da je sve što je novo bolje od onoga što je bilo nekoć, ali pokazuje da dogme nisu vječne nego da su bile (ako ikad uopće i jesu) izraz jednog vremena i jednog društvenog konteksta u kojemu su nastale, što znači da ne mogu stopirati socijalnu dinamiku i imati prioritet pred novim spoznajama znanosti. Osim toga, koliko god iscrpno obrađivao problematiku ljudske spolnosti (i spolnosti mladih) GROZD-ov modul doprinosi tabuiziranju spolnosti, a osobito dječje i adolescentske spolnosti, jer u konceptu u kojem je ljubav izjednačena s brakom, seks s reprodukcijom, a tjelesnost u potpunosti podređena duhovnosti, zanemaruje se čitava kultura ljubavi, tjelesnosti i spolnosti, što je u najmanju ruku kratkovidno i neprimjereno, a u konačnici i vrlo opasno.

• 4.  Kako procjenjujete potencijalni odgojno-obrazovni učinak nastavnog sadržaja i metodike predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD po djecu i mlade?

Iako se GROZD-ov program vjerojatno smatra zastupnikom dubinskog pristupa spolnom odgoju, spolnosti ipak pristupa površno, jer i isključivo ukazivanje na »dublji smisao tjelesnosti i spolnosti« također predstavlja reduciranje problematike na jednu dimenziju. Program je u nekim aspektima »odlijepljen« od realiteta, a u drugima njemu suprotstavljen, što u konačnici dovodi do istoga.

Mladi bi, vrlo je vjerojatno, mogli smatrati kako je takva poduka o spolnosti u suprotnosti sa svijetom u kojem žive. To, pak, ne znači da bi spolni odgoj trebao podilaziti mladima, govoriti im samo ono što im se sviđa i odobravati ono što i inače rade, ali sigurno je da bi trebao informirati i educirati s obzirom na kontekst u kojemu odgajanici žive te pitanja i probleme s kojima se susreću. U tom smislu, provedba GROZD-ovog programa bi vrlo lako mogla dovesti do toga da mladi nastavu spolnog odgoja shvate kao samo još jedan predmet u kojemu slušaju stvari koje ih se ne tiču zaista, a to onda utječe ne samo na njihovu zainteresiranost i motiviranost za nastavu, nego i na usvajanje onoga što im se želi poručiti, čemu ih se želi poučiti. Ukratko, lako je moguće da taj program ne bi ostvario svoju odgojno-obrazovnu svrhu.

S druge strane, pođemo li od toga da će odgajanici uspješno »usvajati gradivo«, GROZD-ov program bi – s obzirom na stavove o spolnosti i spolnom ponašanju koje promovira, a koji su deklarirano u skladu sa stavovima Katoličke crkve – bio rizičan, u prvom redu po pitanju kontracepcije, jer se tu – sve i ako se ne govori izravno o njezinoj neprimjerenosti ili nedopustivosti – relativiziraju njezini pozitivni učinci kako bi se očuvala dogma, odnosno službeni stav Katoličke crkve. Primjer afričkih zemalja, u kojima postoji uska povezanost između katoličkog agitiranja protiv korištenja kondoma i širenja zaraze virusom HIV-a, ekstreman je, ali bi po sličnom modelu mogao eksplodirati i kod nas, ne samo po pitanju HIV-a, nego i po pitanju mnogo prisutnijih spolnih bolesti. Osim toga, stav o homoseksualnosti i istospolnim zajednicama ili braku i »netipičnim« (jednoroditeljskim) obiteljima – svakako ne bi doprinosio razvijanju tolerancije prema pojedincima ili grupama koje su u toj perspektivi stigmatizirane.

Konačno, nesrazmjer između onog što se poučava i onog što je uobičajeno i društveno prihvaćeno mladima može sugerirati ili da je to što se poučava neprimjenjivo ili da je u pitanju licemjerje, a ni jedan odgoj ne bi smio imati takav učinak na one kojima se obraća.

• 5  Kako procjenjujete postupak oblikovanja i uspješnost ukupne javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH.

Na ovo sam pitanje uglavnom već odgovorio u odgovoru na 2. pitanje, iznoseći svoj stav o poželjnom i nepoželjnom obliku javne politike. U tom je odgovoru, dakle, već sadržana kritika postupka oblikovanja javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja, te prava djece i mladih u obrazovnom sustavu RH, kao i predvidljivih posljedica te politike. No, ovdje mogu ponoviti glavni njezin nedostatak, a to je: očigledna nezainteresiranost, odnosno manjak svijesti o važnosti ove problematike u cjelokupnom odgojno-obrazovnom procesu i sistemu, iz čega onda proizlazi i manjak spremnosti da se tom pitanju pristupi temeljito i sustavno, što u praksi znači reaktivnu politiku, praćenu »cjenkanjima« sa različitim faktorima u ovom području. Umjesto djelovanja prema određenim ciljevima i razvijanja strategija vezanih uz tu problematiku, ovdje vidimo politikantsko taktiziranje koje ni iz čega ne izvire i nikuda ne vodi. Najveća krivnja (kao i najveća odgovornost) pritom je na Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta koje ne samo da nije stvorilo pretpostavke za raspravu o spolnom odgoju, nego – nakon što je (kvazi)rasprava započela – nije moderiralo diskusiju i činilo druge korake potrebne za utemeljeno i transparentno donošenje ključnih odluka.

Posve je jasno da glavni razlog za takvo ponašanje Ministarstva leži u želji vladajuće strukture da očuva dobre odnose s Katoličkom crkvom koja se smatra najvažnijim (ako ne i jedinim) relevantnim faktorom u ovom području. No, politika nezamjeranja, odgađanja i »pospremanja pod tepih« već pokazuje svoje loše posljedice, a dalekosežno će one biti još lošije. Nedostatak jasnog i jasno iskazanog stava među krojačima politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja, te prava djece i mladih u obrazovnom sustavu RH, vidljiv je i u drugim javnim (kvazi)raspravama i pravnim regulacijama važnih pitanja, poput pobačaja ili umjetne oplodnje. Mlaki i kalkulantski stav prema učestalim pritiscima Katoličke crkve (koji je svojstven ne samo trenutnoj vlasti, nego i svim dosadašnjim vladajućim strukturama u RH) u perspektivi bi – iako to danas možda zvuči nevjerojatno – mogao dovesti do toga da se na dnevnom redu nađe i zahtjev za revidiranjem nastave biologije u skladu s kreacionističkom teorijom koja polazi od biblijske Knjige postanka .

To ipak ne znači da bi stavovi Katoličke crkve trebali biti iskorijenjeni iz poučavanja o temama o kojima se ona izjašnjava. Ali jedno je uvažiti ih i informirati o njima, a drugo usklađivati s njima nastavne programe, odnosno davati im prostor koji im ne pripada. Također, jedno je voditi dijalog o određenim etičkim ili socijalnim pitanjima s katoličkim teolozima, a drugo pregovarati s Katoličkom crkvom kao političkim čimbenikom.

Mišljenje-
dr.sc. Anna Maria Gruenfelder,
katolička teologinja i povjesničarka

Podržavam inicijativu STOP RIZIČNOM SPOLNOM ODGOJU:

Seksualnost ima biološko-fiziološke i psihološke osnove, s kojima se i najmlađa djeca moraju temeljito upoznati, u svim aspektima i sa svim detaljima. Ne smije biti tabua glede svih posljedica seksualnih aktivnosti; djeca moraju imati cjelovito znanje o potrebi zaštite, samozaštite i zaštite partnera. Radi cjelovitog informiranja mladih nedopustivo je razlikovati između nužnih, manje nužnih, štetnih ili nerizičnih informacija, kao ni između „dozvoljenih“ i „nedozvoljenih“ metoda zaštite. Razlika im nije imanentna, nego ju formulira vanjski autoritet, u tom kontekstu katoličko naučavanje. Seksualni odgoj nije produženi konfesionalni vjeronauk, nego mora biti iznad konfesionalnih razlika: u biološkoj i psihološkoj opremi ljudske naravi sve su vjeroispovijesti kao i svi narodi jednaki.

Spolni odgoj je prenošenje znanja, i kao takvo primarni zadatak školstva. Država je s dobrim razlogom preuzela monopol nad obrazovanjem, i uglavnom roditelji ne vjeruju da je to totalitarističko svojatanje djece za državu. Inzistiranje na tome da roditelji moraju obaviti taj zadatak čini mi se rizičnim, jer roditelji ili nemaju pravog stručnog znanja ili ne uspijevaju "preskočiti" svoje barijere srama i nelagode. Nacrt izra đ en od ekspertne skupine , kojoj – ako sam dobro informirana - pripadaju lije č nici i lije č nice ( me đ u njima iskusna prija š nja lije č nica š kolske medicine i sada docentica socijalne i obiteljske medicine , doc . dr . Vesna Jureša) zasniva se na suvremenim medicinsko-biološki-fiziološkim, psihološkim i sociološkim dostignućima, vrijednosno je neutralan, usmjeren je na prenošenje znanja bez pedagoški-moralističkog „uzdignutog prsta“, u skladu s primarnim zadatkom škole, prenošenjem znanja.

3. Naročito pozdravljam što taj program počiva na uvjerenju da je seksualnost važna karika u odgoju za samopoštovanje. Autori su vjerojatno pošli od teze da je samopoštovanje preduvjet za to da se mladi čovjek osposobi za poštovanje prema drugima, za obzir, osjećajnost i suosjećajnost. Program, dakle, ide za izgradnjom potpunih ličnosti, koje su zbog toga dovoljno zrele, slobodne i sposobne voljeti, cijeniti i poštivati druge. Ta se metoda ne mora služiti zapovjedima i propovjedima o ljubavi i vjernosti.

4. Pozitivan aspekt je i teza da mladi čovjek seksualnost mora učiti, jer i u tom području čovjek prolazi razvitak (nema izgrađene seksualnosti “od rođenja”). Predbračna seksualnost je ocjenjena kao vrijednost i šansa, a ne grijeh i slabost.

Ne mogu, a da ne dam kritičku primjedbu: “Ahilova” peta tog programa je nedovoljno glasno isticanje da je odgoj za samopoštovanje ujedno odgoj za pravo poštovanje prema drugima. Zanemarivana je činjenica da i škola ne prenosi samo puke informacije i znanstvene činjenice, nego i vrijednosti, i da škola također ima nalog ne samo obrazovati nego i odgajati. Treba mnogo prepoznatljivije istaći da je posljednji cilj tog programa ljubavni odnos dviju jednakopravnih osoba koje sebe međusobno vole, štuju i unaprijeđuju. Slabu stranu programa – nedovoljno isticanje vrijednosnog aspekta - protivnici Vašega programa su već otkrili: Jasno, da ne može biti jasnije, napao ga je (u Dubrovniku, na proslavi Sv. Vlaha 3.2.2007.) biskup Škvorčević: Tendenciozno izoštravajući Vaše naglašavanje znanstvene utemeljenosti, a ignorirajući element obzira i uzajamnosti, on je izvukao zaključak do kojeg dođete, ako zaista (zlo)namjerno ignorirate ili iskrivite temeljnu usmjerenost Vašega programa: “Uzmite znanost i odričete se ljubavi – imat ćete pakao!” poručio je biskup. To se svodi na tezu da apsolutiranje znanosti eo ipso vodi do ne-etičnosti. Znanstveni djelatnik će odbiti takav determinizam i raskrinkavati kao lažnu dilemu insinuaciju da postoji samo “ili znanost ili ljubav”.

Mišljenje –
dr.sc. Branka Galić, doc.,
Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Opća primjedba koja se može uputiti na program Grozd jest da program nije napravljen u skladu sa suvremenim zdravstvenim i znanstvenim spoznajama, obrazovnim ciljevima i metodama, te dokumentima o ljudskim pravima. U tom je smislu program Grozd poguban .

Primjedbe o seksualnom odgoju :

Navođenje « uzdržljivosti » kao poželjne « vrijednosti » ljudske spolnosti « do ulaska u trajnu vezu, tj. brak » te kao preporuka za « duhovnu čistoću » štetno je za psihofizički razvoj adolescenata . To se inače postavlja kao glavni cilj i «vrijednost» za one osobe koje žive u celibatu ili se pripremaju za takav život, tj. sjemeništarce, svećenike i časne sestre. Velika većina školaraca u Hrvatskoj ipak to nisu niti se za to pripremaju. Oni, pak, koji jesu, imaju mogućnost da idu u posebne katoličke škole, za koje bi takav program bio primjeren. Škole kojima je program Grozd namijenjen nisu vjerske škole.

Upravo suprotno naputcima programa Grozd, neispunjen seksualni nagon može dovesti i do teških posljedica, kao što su frustracije i psiho-fizičke bolesti. Jedan od zdravstveno preporučljivih mehanizama kanaliziranja te seksualne energije jest svakako masturbacija. Masturbacija je, dakle, lijek a ne šteta ili «grijeh», kao se to programom Grozd tumači, o čemu se može informirati iz vrlo brojne i dostupne zdravstvene i znanstvene literature, a koju autori programa nisu konsultirali ili to ne žele.

« Vjernost » i « ljubav » jesu plemenite vrline, ali nisu nužan uvjet za « vrijednost ljudske spolnosti ». Treba ukazati na mogućnost preklapanja «ljubavi» i «seksa», ali i na mogućnost njihova odvajanja. Djecu nije pametno lagati, jer ih tako pripremamo za «vrednote» nepoštenja i licemjerja, osim ako one također nisu neki od neizrečenih ciljeva ovoga programa.

Da se « ispunjenje » ljudske spolnosti « može dobiti samo u ljubavnom darivanju između dviju osoba različitog spola » jest neistina , osobito za homoseksualne, biseksualne osobe, tj. seksualne «manjine» i diskriminacija je prema ovim osobama. Tako program Grozd promiče diskriminaciju, neustavan je i treba biti podvrgnut pravnim sankcijama .

Svođenje « ljudske spolnosti » na « pro-kreativnost », na « uzajamno osobno oplođivanje koje stvara i rađa život » nije utemeljeno ni znanstveno, ni praktično, ni zdravorazumski . Kada bi to bilo tako, onda bi ljudske ženke bile «spremne» na seks samo u «vrijeme parenja», kao što su to mnoge životinjske vrste (npr. ženke čimpanzi samo u vrijeme ovulacije), a svi znamo (pa i oni nepismeni) da to nije tako, te da su žene, kao i muškarci, sposobni za spolni odnos (ako to žele ili im zdravlje dopušta) u bilo koje doba života, nakon što razviju «biološku zrelost», što u praktičnom životu podjednako upražnjavaju i katolici i nekatolici. Stoga treba nužno odvojiti teme «seksualnog odnosa» i «oplodnje», a u kontekstu toga «željenu» i «neželjenu trudnoću» , što ovim programom Grozd nije učinjeno.

Argument da sredstva kontracepcije i prezervativi « ne predstavljaju sigurnu zaštitu od trudnoće niti od spolno prenosivih bolesti » svakako nije argument za odustajanje i ukidanje tih sredstava i zamjenu za « uzdržljivost » kao alternativu. Razlozi su sljedeći: 1. «uzdržljivost» je u praksi potpuno nerealno očekivati i vrlo teško postići, jer je seksualni nagon prirodni nagon koji teško kontroliraju i oni koji su «duhovno uznapredovali», a kamoli je to moguće očekivati od nezrelih i nekontrolabilnih adolescenata. Kada bi to bilo tako lako, onda ne bi pedofilske i homoseksualne afere potresale Katoličku crkvu od dna do vrha; 2. Argument nudi rješenje - «Bolje nikakva zaštita nego ikakva», ili «Bolje veliki rizik nego mali», naravno i za spolne bolesti i za trudnoće. Ako je to rješenje, onda program Grozd zapravo promiče razvoj spolnih bolesti, neželjenih trudnoća i pobačaja .

Prijedlog odvajanja djevojčica i dječaka u nastavi spolnosti govori, najblaže rečeno, o nepoznavanju (neznanju) pedagoških, psiholoških i ostalih standarda u odgoju i obrazovanju . Sistem rodne segregacije koji je utemeljen u strukturi Katoličke crkve prije više stoljeća potpuno je neprihvatljivo, nemoralno i štetno unositi u današnji školski sustav . Danas postoji cijeli niz znanstvenih disciplina koje su pokazale, kroz istraživanja i radove, štetnost rodno segregiranog odgoja i obrazovanja, kao i štetnost odvajanja «drukčijih» (djece s posebnim potrebama i sl.), što spada u tekovine civilizacije (s izuzetkom Katoličke crkve, koja se civilizacijskim tekovinama i znanosti uvijek opirala).

Pitanje « odgovornosti roditeljstva » neodgovorno je i nemoralno NAMETATI djeci , tj. maloljetnim osobama. Jedan od motiva za seksualnu i rodnu edukaciju trebalo bi biti upravo informiranje o temeljnim znanjima (a ne vrijednostima), seksualnog života i ponašanja, uključujući sva kontracepcijska sredstva, abortivna sredstva (od kojih mnoga još nisu dostupna u Hrvatskoj), njihov domet, pouzdanost, korisnost i štetne utjecaje, kao i objašnjenje problema «željene» i «neželjene» trudnoće . Skrivanje informacija, dezinformiranje kao i krivo informiranje mogu donijeti samo štetu, a ne korist. Praktična obuka, u tom smislu (kao npr. kako koristiti kondome) može biti vrlo korisna, jer jednom kad kondom pukne ili spadne, nema više popravka, pa bi ga, da bi se to izbjeglo, valjalo znati i staviti. U tom su slučaju djevojke i djevojčice u dvostrukom riziku (od spolnih bolesti i od trudnoće) pa je za njih, pogotovo, od životnog i zdravstvenog interesa tako nešto naučiti.

Definiranje pobačaja kroz promicanje njegova zataškavanja, moralne osude, stigmatizacije i sl., te zauzimanje za njegovo zakonsko ukidanje (« rješenje koje ide protiv života nikada i ni za koga nije «jedino» niti dobro ») znači samo izvrgavanje žena još većim zdravstvenim i životnim rizicima, jer se time problem pobačaja ne rješava, nego se samo «mete pod tepih». S druge strane, to je pokazatelj ignoriranja već ostvarenih ženskih ljudskih i zdravstvenih prava, hrvatskog zakonodavstva, i međunarodnih pravnih propisa i standarda . Time se promiče i vrijednosni sud o ženama u Hrvatskoj kao manje vrijednoj populaciji, jer se u njihovo ime želi nametnuti drugi, za njih poguban, vrijednosni sustav.

Da je « stvarni smisao » spolnog odnosa « u braku » može biti samo, davno prevladana, teološka doktrina , koja danas može imati samo humoristični odjek.

Teza da se može « stjecati navike » ulaska u veze « s površnim i krivim motivima », te «izgubiti sposobnost» nalaženja veza « s dubljim i pravim motivima » ne samo da je neistinita, nego je upravo suprotna. Mnogi su izvukli «dobre pouke» iz «krivih veza» i tako naučili razlikovati različite tipove veza. Najprije nije jasno koji su to «krivi», a koji «pravi» motivi ulaska u vezu i gdje postoji «receptura» za tako nešto. Valjda je jasno da nitko ne želi unaprijed neuspješnu vezu, ili, možda neki misle, da su ljudi takvi mazohisti. Što se tiče motivacije, također, valjda svatko ima pravo na svoje vlastite motive, ili bi, možda i to trebalo školski propisati??! Kategoriju «stjecanja navike» u tom kontekstu bilo bi zanimljivo istraživački potkrijepiti, ako društvo u Grozdu, možda ima s čime.

Budući da pojam roda nigdje nije objašnjen, niti su uvrštene promjene koje je tražilo Povjerenstvo, nego su se te promjene ignorirale, autori programa Grozd su time pokazali nerazlikovanje (neznanje) između pojmova rod i spol, tj. svoju potpunu nekompetenciju za ovo područje spolnosti i rodnih odnosa na koje se program odnosi.

Opća ocjena programa Grozd : Program Grozd temelji se na neznanju i ignoriranju suvremenih znanstvenih i medicinskih dostignuća potkrijepljenom brojnim štetnim, opasnim i lažnim tezama i postavkama, te vrijednosnim odrednicama. Pisan je prema modelu katoličkog vjeronauka i doktrine Katoličke crkve, što iz programa izbija na svakom koraku, a koji je, kada je u pitanju seksualni razvoj mladih ljudi – poguban .

O različitim aspektima ovih kritika pisala sam u sljedećim radovima:

•  Galić, Branka (2006). “Stigma ili poštovanje? Reproduktivni status žena u Hrvatskoj i šire”, Revija za sociologiju , 37(3-4):149-164.

•  Galić, Branka (2006). “Ženska tijela, preprodukcija i društvena stigmatizacija žena”. Kruh i ruže , 30:23-33.

•  Galić, Branka (2004). “Seksistički diskurs rodnog identiteta”. Socijalna ekologija , 13(3-4):221-400.

•  Galić, Branka i Nikodem, Krunoslav (2006). “Ne/razlomljeni identiteti. Seksizam i religioznost u hrvatskom društvu”. Socijalna ekologija , 15(1-2):81-103.

Mišljenje –
prof.dr. Mirjana Krizmanić,
redovna profesorica Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (u mirovini)

Moram za početak napomenuti da ja nisam stručnjakinja za spolni odgoj, ali smatram da kao psiholog mogu kompetentno odgovoriti na vaša pitanja. Kad već "napominjem" dopustit ću si prigovor na naziv "zdravstveni odgoj", koji me smeta jer na neki način ugrađuje spolni odgoj u, karikirano, higijenske navike i pranje zubi. Spolni odgoj je samo jednim dijelom zdravstveno pitanje, a svakako je i psihološko i socijalno, pa bi mi se više sviđalo da se zove "spolni odgoj" ili "upoznavanje mladih sa ljudskom spolnošću i roditeljstvom". Znam da je to ovaj čas manje važno, ali naziv uključuje i osobe koje će ga poučavati, pa bi bilo bolje da i sam naziv sugerira interdisciplinarnost.

.

• 1. Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu odgojno-obrazovnih programa o ljudskoj spolnosti ?

Smatram da se spolni odgoj treba osnivati na znanstvenim kriterijima, tj. na zakonitostima i činjenicama koje su empirički utvrđene, provjerene, ispitane i potvrđene. Te znanstvene spoznaje treba tada uobličiti i djeci/mladima prenijeti na prikladan način, koji će im omogućiti njihovo potpuno razumijevanje i primjenu u životu.

• 2. Koje kriterije smatrate ključnim za procjenu javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH ?

Smatram važnim da javna politika reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih zahtijeva i traži da se u obrazovne ustanove uvede spolni odgoj koji će djecu/mlade upoznati s ljudskom spolnošću, načinima zaštite od spolnih bolesti i neželjene trudnoće, interpersonalnim emocionalnim odnosima - njihovim izgrađivanjem i čuvanjem, te odgovornim roditeljstvom. Spolni odgoj utemeljen na znanstvenim spoznajama i podacima o ponašanju mladih u realnom životu, trebao bi mlade ljude zaštiti od štetnih oblika ponašanja (npr. promiskuoznog ponašanja) i istodobno ih poučiti kako će svoju spolnost realizirati na odgovora način, u odnosu koji, među ostalim uključuje i uzajamno poštovanje partnera.

Čini mi se da bi spolni odgoj trebao djecu i mlade poučiti kako da ostvare i sačuvaju svoje emocionalne veze, čiji je spolnost samo jedan dio.

• 3. Molimo Vas za Vašu stručnu procjenu kvalitete nastavnih sadržaja predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD , iz područja Vašeg specifičnog područja ekspertize.

•  Nastavni sadržaj i metodika nisu u skladu sa suvremenim načelima javnog zdravstva, jer se u njima promoviraju i kod djece/mladih potiču stavovi prema spolnosti koji nisu u suglasju s načelima javnog zdravstva i zaštite psihičkog i fizičkog zdravlja djece i mladih. Spolni odgoj koji se ne temelji na znanstvenim načelima, već religijskim postavkama može se predavati u okviru vjeronauka, ali ne u okviru zdravstvenog ili spolnog odgoja. Nedopustivo je da se na početku 21. stoljeća djecu/mladež poučava samo o spolnosti osoba različitog spola, stvarajući i potičući održavanje predrasuda prema onima čija je spolna orijentacija drugačija.

•  Nastavni sadržaj i metodika programa kojeg predlaže udruga Grozd nije u skladu sa standardima zaštite ljudskih i dječjih prava i rodne ravnopravnosti. Ne razlikuju se spolne i rodne uloge, stigmatiziraju se drugačiji i različiti: Prema predloženom programu djecu/mlade upućuje se samo na suzdržavanje od spolnih aktivnosti umjesto da ih se sustavno poučava, i to sa svih aspekata (biološkog, sociološkog, psihološkog) što znači sintagma "siguran seks" i kako ona ne znači samo zaštićivanje od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće, već i od preranog ulaska u takve odnose, koje mlado biće koje još nije emocionalno dovoljno zrelo ne može u potpunosti doživjeti kao životno obogaćenje. Suprotno znanstvenim spoznajama, masturbacija se prikazuje kao isključivo negativna i nepoželjna pojava, kakvom su je smatrale naše prabake i pradjedovi.

•  Smatram da nastavni sadržaj i predložena metodika nisu u skladu s načelima suvremene pedagogije, ali je taj prigovor u odnosu one pod a) i b) manje važan, jer koja korist od primjene suvremenih načela pedagogije na neznanstvene sadržaje? Treba ipak istaknuti upravo nevjerojatno staromodan prijedlog da se nastava spolnog odgoja obavlja odvojeno za dječake i djevojčice, odnosno djevojke i mladiće. ne samo što pripadnici oba spola trebaju spoznaje o svom i suprotnom spolu, već za odvojenu nastavu ne postoji nijedan opravdan razlog.

d) Smatram da nastavni sadržaj nije u skladu sa znanstvenim spoznajama o kulturnim i društvenim aspektima ljudske spolnosti. Mislim da bi danas o ljudskoj spolnosti trebalo govoriti i u svjetlu novih uloga koje muškarci i žene, očevi i majke imaju u životu, pa djecu/mlade poučavati kako će kao roditelji dijeliti odgojne i ostale roditeljske funkcije. Moram se osvrnuti i na Grozdovo poučavanje o pobačaju, prema kojem je to "rješenje protiv života". Iako je Grozdov program prožet vjerskim vrijednostima, nigdje se ne spominje, niti u tragovima, mogućnost rađanja teško oštećene djece, čiji je život kad se jednom rode samo neizreciva patnja (često i fizička i psihička), koja se dok žive ne može zaista ublažiti i ukloniti.

• 4. Kako procjenjujete potencijalni odgojno-obrazovni učinak nastavnog sadržaja i metodike predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD po djecu i mlade?

Po mom sudu odgojno-obrazovni učinak nastavnog sadržaja i metodike modula o Ljudskoj spolnosti udruge Grozd može biti potencijalno štetan po djecu i mlade. Tvrdnje da se npr. "potpuno predani odnos ne može isprobati" trebale bi djecu i mladež poučiti da se "potpuno predani" odnos na neki način dobiva u nekom paketu, a ne stvara u interakciji s odabranim partnerom. Umjesto da se mlade ljude poučava kako će npr. početnu zaljubljenost postupno pretvoriti u predani odnos, ističe se nemogućnost isprobavanja odnosa. Posebno besmislenim smatram preporuku na koju sam naišla u medijima, da se program Grozda poučava u nižim, a program Foruma za slobodu odgoja ponudi na izbor u višim razredima škole. Kad se djecu najprije poučava na temelju vrijednosnih sudova, a uz negiranje znanstveno utvrđenih činjenica, tada su učinci drugačijeg pristupa koji se temelji na znanstvenim spoznajama zanemarivi i mogu mlade ljude samo odbiti ili zbuniti. To je i kao metoda poučavanja potpuno neprihvatljivo.

• 5. Kako procjenjujete postupak oblikovanja i uspješnost ukupne javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno-obrazovnom sustavu u RH.

Smatram da je cijeli taj dio odgoja i obrazovanja katastrofalno zanemaren, što ugrožava fizičko i psihičko zdravlje i cjelovito sazrijevanje mladih, omogućava stvaranje i održavanje predrasuda, pa time smanjuje već ionako slabu toleranciju koja u našoj sredini postoji prema drugačijima i različitima. Po mom najdubljem uvjerenju dužnost je onih koji brinu o odgoju i obrazovanju djece i mladih da ih prikladnim obrazovanjem i odgojem ne samo zaštiti od potencijalnih opasnosti, već i da im otvori vrata radostima i sreći koje mogu ostvariti i kroz svoju spolnost.

• 1. Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu odgojno-obrazovnih programa o ljudskoj spolnosti za djecu i mlade?

Osnovni kriterij u procjeni programa koji ima ambicije utjecati na odgoj je sadržajna primjerenost tog programa onima za koje je namijenjen. Onaj koji prima informaciju je odlučujući da li će informacija biti prenesena, prihvaćena itd. a ne onaj koji šalje informaciju – dakle, program može biti najgenijalniji s različitih aspekata gledano, ali neće imati efekta na ponašanje ako oni za koje je namijenjen, nemaju interesa niti poveznice sa sadržajem programa. Promijenit će se eventualno znanje, u smislu povećanja znanja novim informacijama koje se zatim mogu reproducirati na nekom testu, (jer je to možda bitno zbog ocjene), ali neće doći do uvida da su te informacije nešto što ima veze sa onima koji informacije dobivaju.

Drugi kriterij procjene odgojno-obrazovnog programa bio bi primjerenost didaktičkih metoda – npr. što više interaktivnih, multimedijskih sadržaja, praktičnih vježbi i vlastite uključenosti djece u ono što slušaju.

Sljedeći kriterij bi bila evaluacija pilot studije tj. ukoliko se odgojno-obrazovni program želi primijeniti na cijelu populaciju, bilo bi za očekivati da se prvo provede na nekoliko razreda ili škola, te evaluiraju rezultati njegove provedbe (kako je npr. učinjeno sa programom MEMOAIDS) i u sljedećem koraku korigira početni program spoznajama dobivenim kroz provedbu pilot programa.

• 2. Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH?

Politika reproduktivnog i seksualnog zdravlja treba biti u skladu s međunarodnom praksom, konvencijama i dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije, UN-a, npr. konvencija o pravima djece i sl. S druge strane politika treba biti demokratski zasnovana, što znači da se omogući sagledavanje iste stvari sa različitih aspekata i potiče kritičko mišljenje o dotičnoj problematici. Politika koja zatvara vrata određenim temama ili mišljenjima u svojoj biti nije demokratska nego dogmatična (i u ekstenziji totalitarna).

• 3. Molimo Vas za Vašu stručnu procjenu kvalitete nastavnih sadržaja predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD , iz perspektive Vašeg specifičnog područja ekspertize .

a. U kojoj mjeri smatrate da je  nastavni sadržaj i metodika u skladu sa suvremenim principima javnog zdravstva - posebice reproduktivnog i seksualnog zdravlja djece i mladih?

b. U kojoj mjeri smatrate da je nastavni sadržaj i metodika u skladu sa standardima zaštite ljudskih i dječjih prava te rodne ravnopravnosti , kako ih poznaje hrvatski pravni poredak i međunarodno pravo?

c. U kojoj mjeri smatrate da je nastavni sadržaj i metodika u skladu s principima suvremene pedagogije ?

d. U kojoj mjeri smatrate da je nastavni sadržaj u skladu sa znanstvenim dostignućima o kulturnim i društvenim aspektima ljudske spolnosti?

Oko metodike nemam puno što za reći jer nemam podataka o načinu rada koji se planira.

Čini mi se i dalje važno da rad bude što više interaktivnog tipa sa puno vježbi i diskusija, a manje frontalnog podučavanja. Za mlade je važno da steknu vještine u komunikaciji sa pripadnicima drugog spola vezano uz spolnost, zadovoljavanje vlastitih potreba, čuvanje vlastitih granica, itd.

S druge strane važno je imati praktična znanja što i kako postupati u situacijama koje su vezane uz spolnost i reproduktivno zdravlje da se spriječe neželjene posljedice i kako postupati ukoliko se usprkos dobrim nastojanjima te posljedice ipak pojave. Dakle, važno je razgovarati, stvarati strategije ponašanja i usvojiti znanja potrebna da se u tom području može lakše živjeti – ne kako da se područje spolnosti ogradi tj. metaforički rečeno, «kako da se nauči hodati po sigurnom kroz minsko polje» nego kako da se odgovorno živi u skladu s individualnim prirodnim potrebama i interesima, a istovremeno uz poštivanje i usklađivanje s potrebama drugih – metaforički rečeno «kako naučiti odgovorno i odraslo živjeti u rajskom vrtu, tj. vrtu gdje je sve na raspolaganju, ali gdje treba poštovati drugu osobu i paziti na vlastito zdravlje.

• 4. Kako procjenjujete potencijalni odgojno-obrazovni učinak nastavnog sadržaja i metodike predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD po djecu i mlade?

Potencijalni odgojno-obrazovni učinak nastavnog sadržaja koji je daleko od stvarnosti u kojoj mladi žive i kojoj su izloženi putem medija bit će u spoznaji da su u realnosti prepušteni sami sebi jer ne mogu slijediti i živjeti ono što ih se podučava u školi.

• 5. Kako procjenjujete postupak oblikovanja i uspješnost ukupne javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH.

Postupak bi bio dobar ako bi uključivao usporedbu nekoliko zaokruženih stavova, programa ili inicijativa za poboljšanje reproduktivnog i seksualnog zdravlja, čemu bi slijedila javna diferencijalna analiza prednosti i mana pojedinih programa ili orijentacija. Uz pretpostavku da javnost ima uvida u same programe, a ne samo u njihovu kritiku ili zastupanje od strane predstavnika pojedinog programa. Dobar primjer za uspješno informiranje javnosti su TV emisije polemičkog karaktera tipa «Latinica».

Jedan dio politike je u stvaranju stavova i mišljenja o pojedinom fenomenu (prava djeteta, reproduktivno zdravlje), a drugi segment se odnosi na mogućnost provedbe određenih principa i deklarativnih prava u okvirima našeg društva – taj praktični dio je u RH tradicionalno više zanemarivan od strane državnih institucija ali se potiče od strane udruga i nevladinog sektora (udruge tipa "Hrabri telefon" kad su u pitanju dječja prava).

Ivana Radačić, LLM

University College London (predavačica i studentica doktorskih studija iz područja ljudskih prava žena)

1. Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu odgojno-obrazovnih programa o ljudskoj spolnosti za djecu i mlade ?

Za procjenu programa o ljudskoj spolnosti ključnima smatram znanstvene kriterije i usklađenost sa principima ljudskih prava i ravnopravnosti. Program bi trebao poticati razvitak seksualno i emotivno zdravih osoba i promovirati poštivanje ljudskih prava i načela rodne ravnopravnosti. To znači da program treba mlade upoznati sa svim aspektima ljudske seksualnosti, načinima zaštite od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće, te odgovornom seksualnom ponašanju utemeljenom na na principima ravnopravnosti i poštivanju i prihvaćanju razlika. Prema Kairškoj deklaraciji i platformi akcije (para. 7.2) seksualno zdravlje nije samo «briga oko reprodukcije i seksualno prenosivih bolesti, već treba rezultirati poboljšanjem života i osobnih odnosa.» Poboljšanje života i osobnih odnosa temelji se na prihvaćanju i poštivanju sebe i svoje seksualnosti i na prihavaćanju i poštivanju tuđe osobnosti i seksualnosti u skladu sa vrijednostima ljudskih prava. Kairška deklaracija i drugi međunarodni instrumenti zaštite reproduktivnog i seksualnog zdravlja trebaju biti temeljem državne politke u ovom području.

2. Koje kriterije smatrate ključnima za procjenu javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja i prava djece i mladih u odgojno obrazovnom sustavu u RH ?

Ključnim kriterijima za procjenu javne politike reproduktivnog i seksualnog zdravlja smatram poštivanje znanstvenih kriterija, ljudskih prava te principa ravnopravnosti spolova. Naime, država ima obveze u okviru međunarodnog prava mlade obrazovati u području sekualnog i reproduktivnog zdravlja u skladu sa kriterijama ljudskih prava. Te su obveze utemeljene u međunarodnim i regionalnim konvencijama o ljudskim pravima kojih je Hrvatska država članica (između ostalih: Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama, Konvencija o pravima djece, Međunarodna povelja o građanskim i političkim pravima, Međunarodna povelja o ekonomskim, socijalnim i kulturološkim pravima, Europska Konvencija o ljudskim pravima). Te konvencije jamče, između ostalog, pravo na obrazovanje, pravo na pristup informacijama, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, pravo na zaštitu privatnog života (koje uključjuje pravo na seksualno i reproduktivno samoodređenje), pravo na jednakost i slobodu od diskriminacije (između ostalog po osnovima spola, seksualne orijentacije), pravo na najveći mogući standard zdravlja.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama eksplicitno jamči pravo na pristup zdravstvenim uslugama koje uključuju one o planiranju obitelji te pristup informacija u tom području, te nalaže državama da poduzmu sve korake kako bi se ukinuli stereotipi o rodnim ulogama (čl. 5, 10, 12). U vezi sa edukacijom u području planiranja obitelji Konvencija zahtijeva od država članica da zajamče da takva edukacija uklučuje prepoznavanje zajedničke odgovornosti žena i muškaraca za odgoj djece.

Tijela predviđena međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava u okviru UN-a koja prate provedbe konvencija naglašavaju da je pravo na reproduktivno i seksualno zdravlje implicirano u generalnim odredbama o zaštiti ljudskih prava, posebice prava na zdravlje. Pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje izričito je navedeno u generalnim komentarima/preporukama o pravu na zdravlje Odbora o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama, Odbora o ekonomskim, socijalnim i kulturalnim pravima te Odbora o pravima djece. Osim toga, navedeni odbori više su puta kritizirali države članice relevantnih konvencija zbog nepostojanja edukativnih programa o seksualnom i reproduktivnom pravu ili zbog njihove ideološke utemeljenosti te su zahtijevali uvođenje programa koji nude točne i potpune informacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju te koji su utemeljeni na vrijednostima ravnopravnosti i nediskriminacije. Odbori smatraju da takvi programi imaju učinak u smanjivanju broja neželjenih trudnoća, pobačaja i spolno prenosivih bolesti. S tim u vezi, odbori zahtijevaju od država članica da osiguraju pristup informacijama o mjerama zaštite, posebice kondomima. Informacije o radu UN obora u području reproduktivnih i seksualnih prava mogu se naći u publikaciji Centra za reproduktivna prava, Bringing Rights to Bear: An Analysis of the Work of the UN Treaty Monitoring Bodies on Reproductive and Sexual Health, na www.reprorights.org .

Osim toga, Europski sud za ljudska prava u slučaju Kjeldsen, Busk, Madsen i Pederson protiv Danske (1976), analizirajući tvrdnje roditelja da obligatorni program seksualne edukacije u osnovim školama krši njihova prava, između ostalog, na slobodu vjeroispovjesti i slobodu od diskriminacije, utvrdio je da država ima interes educirati djecu o seksualnosti. Ocjenjujući program znanstveno utemeljenjim, nedoktrinirajućim, objektivnim i implementiranim na pluralistički način, Sud nije našao kršenje Kovencije.

Konačno, postoji mnogo međunarodnih instrumenata o reproduktivnom i seksualnom zdravlju, od kojih je najbitnija Kairška deklaracija i platforma akcije (1994), koji zahtijevaju da države potpisnice implementiraju program seksualne edukacije počevši sa osnovim školama na dalje. Instrumenti naglašavaju da programi trebaju biti u skladu sa principom rodne ravnopravnosti, da trebaju promovirati pravo žene na samoodređenje i da trebaju mlade upoznati sa načinima zaštite od spolno prenosivih bolesti i neželjenje trudnoće.

Navedeni instrumenti i pravna praksa trebaju biti temeljem državne politike u ovom području.

3. Molimo Vas za Vašu stručnu procjenu kvalitete nastavnih sadržaja predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD, iz perspektive Vašeg specifičnog područja ekspertize .

Modul Ljudska spolnost udruge GROZD u suprotnosti je sa korpusom ljudskih prava, uključujući reproduktivna i seksualna prava. Program je ideološki utemeljen te stoga ne zadovoljava kriterij objektivnosti i cjelovitosti informacija o spolnosti čije poštivanje zahtijevaju gore navedeni međunarodni instrumenti i pravna praksa. Sve što nije u skladu sa vrijednostima na kojima je program utemeljen opisano je u programu kao manje vrijedno. Time se vrijeđa pravo osobe da sama odlučuje o svojim vrijednostima i izabire svoje životne stilove nasuprot pravu na privatnost, pravu na slobodu mišljenja, pravu na slobodu vjeroispovijesti itd.

Program smatra da seksualni odnos dobiva vrijednost jedino u braku. Najviše se vrednuje bračna zajednica, a homoseksualnost je opisana kao protupriodna. Time se diskriminira djecu i njihove roditelje koje žive u ostalim oblicima obitelji te osobe istospolne orijentacije. Tako program potiče diskriminciju, umjesto da Program potiče djecu da prihvaćaju razlike, čime se krši pravo na jednakost i slobodu od diskriminacije.

Osim toga, masturbacija se opisuje kao negativna pojava koju treba kontrolirati, umjesto kao normalan izričaj seksualnosti. Nadalje, kontracepcija se opisuje u negativnom kontekstu. Tako program tvrdi da kontracepcija mijenja bit spolnog odnosa. Istiše se nesigurnost kontracepcijskih sredstava i moguće štetne pojave, a zanemaruje se njena uloga u sprečavanju spolnih bolesti i trudnoće. Metode prirodnog planiranja obitelji reklamiraju se kao najbolje, te se promovira apstinencija. To je, između ostalog, u suprotnosti sa standardima Svjetske zdravstvene organizacije koja ne preporuča promoviranje prirodnih metoda i apstinencije jer je nerealno očekivati da će mladi koristiti te metodote te stoga što je kondom nabolje sredstvo zaštite od spolno prenosivih bolesti. (WHO, Contraception: Issues in Adolescent Health and Development, 2004, str. 11, Adolescent Pregnancy, str. 13). Nadalje, pobačaj se opisuje kao «nikada ni za koga najjbolje rješenje», a ne spominje se pravo žene da bira «kada i kolko djece» će imati (Kairška deklaracija i program akcije, para. 7.3) koje je predviđeno i hrvatskim zakonima. Time se dakle krši pravo mladih na potpunu informaciju, a što može imati štetne posljedice na zdravlje mladih.

Konačno, razdvajanje djece po spolu, manje detaljno učenje o spolnosti osoba suprotnog spola i inzistiranje na spolnim razlikama, uz nerazlikovanje spola i roda, suprotno je načelu ravnopravosti spolova i onemogućuje potupno upoznavanje mladih sa osobama drugog spola i prihvaćanje razlika. Načelo ravnopravnosti spolova te ukidanje rodnih stereotipa pretpostavljeni su kao temeljne vrijednosti programa seksualne edukacije u gore navedenim međunarodnim instrumentima i pravnoj praksi.

Ovim navedenim Program krši brojna ljudska prava, uključujući pravo na jednakost i slobodu od diskriminacije, pravo na privatni život (koji uključuje pravo na samoodređenje i slobodno razvijanje osobnosti i slobodu seksualne orijentacije i seksualnog izražavanja), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovjesti, pravo na reproduktivno i seksualno zdravlje i samoodređenje te pravo na zdravlje generalno.

4.  Kako procjenjujete potencijalni odgojno-obrazovni učinak nastavnog sadržaja i metodike predloženih modula Ljudska spolnost programa udruge GROZD po djecu i mlade?

Program može imati negativne posljedice na fizičko i psihološko zdravlje mladih. Mladi ne bi dobili potpunu i točnu informaciju o zaštiti od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće, čime se povećava rizik spolnih bolesti i neželjene trudnoće. Osim toga, mladi čije se životne vrijednosti i stilovi razlikuju od onih promoviranih GROZD-ovim programom, mogu se osjetiti manje vrijedima što može ostaviti posljedice na njihovo samopouzdanje i psihičko zdravlje. Konačno, Program može rezultirati usvajanjem stereotipa, predrasuda i diskriminacije što će imati negativne posljedice po društvo.

Feona Attwood

Principal Lecturer in Media and Communication Studies at Sheffield Hallam University, UK and her area of expertise is in sexuality, gender and communication. She has published widely on the sexualization of mainstream culture and on online sexual cultures.

I am writing to express my concern at the proposed Health Education Program offered by the Association GROZD, which I understand is being considered for use in Croatian schools next year.

In my opinion the program offers an extremely high risk form of sexual education and the proposals it makes for teaching on masturbation, contraception and sexual intercourse are extremely worrying. The program also contains statements on homosexuality which are highly discriminatory.

This program is not supported by scientific evidence on sexual health and they cannot be considered to be in the interests of public health or human rights. They are likely to lead to a very poor knowledge of sexual matters, to anxiety and discrimination and to serious health risks among young people.